Antun Tandarić, predsjednik od 19.6.1909. - 29.6.1921, jedan od najaktivnijih članova u povijesti Napretka. Pored dužnosti predsjednika obavljao je dužnosti revizora (1905.), blagajnika (1907,1908.), odbornika (1924.) i člana Disciplinskog senata (1925.) Iz članka dr. M. Martinovića napisanog u povodu smrti Ante Tandarića – (Kalendar Napredak 1934. str. 150.) možemo doznati biografske podatke kao i najvažnije podatke o njegovom plodonosnom radu:

…Procvatu ove važne hrvatske institucije (Napretka) pridonijeli su mnogi Napretkovi kulturni radnici, a među njima u prvom redu pok. Ante Tandarić, uz čije je ime vezan postanak i najplodniji razvoj u povijesti društva.

Pok. Ante Tandarić zadužio je svojim nesebičnim i samoprijegornim radom Napredak i Hrvatski narod za sva vremena i ovo nekoliko riječi na uspomenu velikog pokojnika neka bude poticajem našim novim generacijama u radu na korist i napredak hrvatske mladeži i hrvatskog naroda.

Dana 9. svibnja 1935. iznenada je preminuo u Zagrebu počasni predsjednik “Napretka” prof. Ante Tandarić, ravnatelj ženske realne gimnazije, u miru u šezdeset drugoj godini života.

Rođen u Docu kod Travnika g. 1873., nakon svršene osnovne škole polazio je veliku gimnaziju u Travniku, a nakon ispita zrelosti upisao se na Filozofski fakultet sveučilišta u Innsbrucku. Iza dovršenih sveučilišnih studija imenovan je najprije nastavnikom, a zatim profesorom na velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje je s malim prekidima proveo čitavo vrijeme, koje je proboravio u Bosni. Godine 1925. bude postavljen ravnateljem ženske preparandije u Subotici, a malo zatim premješten je na gimnaziju u Križevce, a onda u Zagreb kao ravnatelj ženske realne gimnazije, gdje je i umirovljen.

Pokojnikov kulturni i javni rad bio je svestran i plodonosan. On se punim žarom prihvatio posla u našem “Napretku”, gdje je aktivno učestvovao u radu punih 17 godina i bio mu na čelu neprekidno kao predsjednik od 19. 6. 1909. do 29. 6. 1921., tj. punih dvanaest godina. Uz pokojnikovo ime vezan je znatan dio kulturnih i prosvjetnih akcija bosanskohercegovačkih Hrvata. Kroz čitav niz godina nije bilo nijednog većeg kulturno-prosvjetnog pokreta, u kojem pokojnik nije aktivno sudjelovao, često uz velike žrtve i samoprijegor.

Sjetimo se samo, koliko su bili osobno on i njegovi tadanji najbliži suradnici u Središnjoj Upravi “Napretka” napadani prilikom gradnje “Napretkovog” Zakladnog doma. Govorilo se, da će taj veliki pothvat bez gotovo ikakvih sredstava, osim idealizma i tvrde vjere u ostvarenje plemenitih ciljeva, za kojima su tada Hrvati Herceg-Bosne težili, kobno svršiti I materijalno i moralno. O tome se vodila ogorčena - samo nama svojstvena - borba i polemika javno putem novina, skupština, a i privatno. Izdavale su se brošure i letci - razumljivo sve u dobroj namjeri - u kojima se htjelo prikazati narodu, da ovakova velika milijunska akcija, ne može uspjeti. Sve to tadašnje kulturne radnike u “Napretku” nije smelo, već su oni nastavili započeto djelo i hvala Bogu, da su ga i s uspjehom dovršili.

Još nije bio isplaćen Napretkov Zakladni dom, a već se pristupilo gradnji velikog Napretkovog konvikta “Kralj Tomislav”. Kada su mnogi, ratnim tegobama i neprilikama pritisnuti, dvojili u uspjeh započetog djela, i već pomišljali, da se nedovršeni konvikt proda državnom eraru, opet imamo, da se u prvom redu zahvalimo vidovitosti i dobrom rezoniranju našeg pokojnika, da će Hrvati Herceg-Bosne složnim silama i ovo djelo s uspjehom dovršiti.

Ne podcjenjujemo rad ostalih odbornika u tadašnjoj S. U. “Napretka” bez čije suradnje i pomoći, jasno ne bi bilo moguće ni realizirati poduzetih akcija, no i sami njegovi najbliži suradnici priznaju, da je jedna od glavnih zasluga pokojnog A. Tandarića bila baš u tome, što ih je sve svojim primjerom i nesebičnim radom uspio oduševiti za stvar.

Pa i iza rata “Napredak” je imao da izdrži veliku, a sigurno i ne posljednju borbu, kada se pod silom htjelo ideologiju “Napretka” i njegovo kulturno djelovanje u Hrvatskom narodu skrenuti na sasvim drugi pravac. I opet je pokojnik prvi na udarcu. Junački odbija s predsjedničke stolice sve napadaje protivnika, koji, izviždani od svjesnih Hrvata “Napretkovih” kulturnih radnika, napuštaju skupštinu “Napretka” u g. 1919.

Pokojnikov interes za javni i kulturni život Hrvata Herceg-Bosne, nije prestao, ni kada se, stavljen u mirovinu, preselio u naš bijeli Zagreb. “Napretkov” je rad intenzivno i dalje pratio i spremao se, iako bolestan i već u godinama, da mu i ovom prilikom pomogne sakupljanjem prinosnika za “Napretkov” beskamatni zajam, ali ga u tom zadesi neumitna smrt.

Za sve zasluge, kojim je pokojnik zadužio “Napredak” i Hrvatski narod, bio je nagrađen iznimnom i rijetkom časti, da je imenovan dne 29. lipnja 1921. od glavne godišnje Skupštine, doživotnim počasnim predsjednikom našega društva.

Ante Tandarić je umro 9.5.1935. godina, a sahranjen u Zagrebu na Mirogoju 11.5.1935. godine.

…Na sprovodu, koji je obavljen u subotu, dne 11. svibnja 1935. na Mirogoju u Zagrebu, sudjelovali su njegovi brojni prijatelji, suradnici i znanci te napose cijela kolonija bosansko-hercegovačkih Hrvata, koji sada žive u hrvatskoj metropoli.

Tu je bila cjelokupna uprava glavne podružnice “Napretka” u Zagrebu s članovima te brojno članstvo Hrvatskog pjevačkog društva “Zvonimir”, kojemu je pokojnik bio utemeljitelj, kao i predstavnici ostalih hrvatskih kulturnih društava i institucija.