Sarajevo, 19.5.2010.

Na Napretkovim stranicama donosimo autoriziran intervju prof. dr. Franje Topića koji je dao Slobodnoj Dalamaciji. Neautoriziran intervju izašao je 30. travnja 2010.

Prof. dr. Franjo Topić, predsjednik je Hrvatskog kulturnog društva ‘Napredak’, a za ‘Spektar’ otvoreno govori o stranputicama aktualne hrvatske politike u BiH i predrasudama o životu Hrvata u toj susjednoj zemlji.

Predsjednik Josipović je bio u Ahmićima. Kažu da ste Vi bili jedan od koji je pomogao da do toga povijesno značajnog posjeta uopće i dođe?

- Pa bio sam dijelom sudionik i priprema i išao sam u Vitez. Točno je da sam se prije sreo s predsjednikom Josipovićem tri puta, a susreli smo se i za vrijeme njegove predizborne kampanje, što je on respektirao. Predsjednik Josipović se nije ispričavao u Ahmićima i Križančevu selu, već se samo došao pokloniti žrtvama. Izričito je rekao da to nisu mejsta ni za kakvu politizaciju. Predsjenik je išao u Jasenovac, a smatram da treba ići i u bleiburg da vće jednom počnemo raditi na istinskom pomirenju.

Izrazio je žaljenje zbog zločina koji su tamo počinjeni.

- Ne, to je uradio u parlamentu BiH, i mislim da je i to dobra stvar, i opet treba reći da nije bio govor tko je krivlji, tko je prvi počeo jer to trebaju raditti sudovi i povjesničari nego je to bila jedan prije svega ljudska gesta usvrhu promicanja pomirenja naovim prostorima. Mrtve ne možemo oživjeti niti, nažalost, popraviti ono što je već napravljeno, ali zato možemo pomoći živima. Važno je da su zajedno s predsjednikom bila i dva vjerska poglavara Vinko kard. Puljić i reis - l - ulema Mustafa Cerić, i time je izraženo žaljenje zbog onoga što se dogodilo njih su obojica bili zadovljni ovom posjetom. Dakle, nikakvih isprika ili politizacije nije bilo.

Kako je bosanska javnost ocijenila taj čin? Je li to shvatila kao nastavak pomirljive politike prema BiH koju je vodio bivši predsjednik Mesić, inače omiljen u Bosni?

- Nije. Te su stvari uvijek vrlo osjetljive jer se radi o mrtvima, politika ne poznaje kajanje, ono postoji samo u religiji. Naravno je da se oni koji su sudjelovali u tome ratu osjećaju drugačije nego oni koji u njemu bili nisu, a gospodin Josipović nije bio u ratu. To je možda njegova prednost ili njegov nedostatak što nije bio sudionik u ratnim ili poratnim vremenima. Najznačajnije je što se simbolike Ahmića i Križančeva sela tiče, da su to mjesta na kojem su stradali Muslimani Bošnjaci i Hrvati, i da su ljudi koji danas žive tamo dobro primili Josipovićevu posjetu iostalih članova delegacija. To je vrlo značajno jer život mora ići dalje. Povijest nije bila laka, ne treba je i ne može ju se mijenjati, ali ona je bila takva kakva jest. Političku odgovornost, pravnu odgovornost, treba ostaviti sudovima i politici, a ovo je bila gesta da se pomogne živima da se lakše nose sa svojim ranama fizičkim, psihičkim i duševnim.

Kakva je sigurnosna situacija u BiH? Vjerojatno potaknuto i ovom krizom, sve je više incidenata koji imaju nekakav međunacionalni predznak. Svjedoci smo ubojstva navijača u Širokom Brijegu, pa nereda na stadionu Koševo koje su napravile Horde zla nakon što je Sarajevo remiziralo sa Širokim. Branitelji su prosvjedovali tako da su se sukobili s policijom. Kontroliraju li međunarodne organizacije situaciju u BiH?

- Treba reći da je BiH specifična zemlja. Ovdje su tri sviejta i zato je tako kkomplicirana ali zato je i tako važna. Ona je kompliciranija, recimo, nego li Hrvatska, Austrija ili netko drugi. Da dva entiteta nisu dobro rješenje ponavljaju svi od Holbrooka, visokog predstavnika za BiH do zadnjeg čovjeka u Bi>H, no nema političke volje da se to mijenja na bolje. Osim toga sve se u BiH gleda kroz političke naočale: i politička, naicionalan, vjerska i gospodarska prava, a to je sužavanje problema i krivo gledanje na stvari. Politika je bitna, ali nije jedina bitna. Prvo, svaka bi stranka željela imati sto posto vlasti, kako nema sto posto vlasti ili nema ono što bi htjela imati, tu frustraciju prenosi na druge. Kako mediji najviše prenose stavove političara ta se situacija dodatno dramatizira. Po mome sudu, ima puno više pomirenja među ljudima u Bosni, nego što je bilo, recimo, između Poljaka i Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata koji su tek 19 godina nakon rata usostvili prve kontakte i to biskupi.

Valjda se dobri primjeri ne vide jer mediji uvijek ističu ono što je najgore – a to su incidenti, sukobi.

- Nisu krivi mediji, nego oni ljudi, koji volek crne kronike. Crna kronika je mnogima zanimljivija nego dobre vijesti i to medioji znaju i tako prenose.. Trebalo bi uvesti kroniku dobrih vijesti. Često se namjerno i bespotrebno politizira. Kad je prije nekoliko godina ubijen navijač Čelika u tučnjavi između navijača Željezničara i Čelika, uvjetno rečeno muslimanskih klubova, nastradao je jedan čovjek – to se tumačilo kao obična tuča. A kada se isto dogodilo u Širokome Brijegu, a da sve paradoksalnije bude ubijeni navijač Sarajeva po nacionalnosti je pola Hrvat, e to su neki političari i neki mediji tumačili kao uskoba dva naroda?! Znate, mnogim političarima bolje odgovara da je država što nesređenija, jer ako institucije rade svoj posao, onda je teže raditi mutne poslove, a nažalost, mnogi političari u politici vide samo vlastitu korist. Ne moraliziram, ali to je jednostavno dio stvarnosti. Politika je mnogima postala sredstvo bogaćenja i slave, a ne služenja općem dobru.

Što je s trećim entitetom? Čekaju li se neka bolja vremena u kojima će se mirnije glave prići i toj političkoj reformi.

- Dio hrvatske politike to forsira, no nitko ne govori što je to, koji će sadržaj trećeg entiteta biti, i kako bi se on realizirao. Tko će to izglasati? Neki parlament? Koji? Onda, koje su prednosti, a koji nedostaci trećeg entiteta? Nitko nam to ne govori, a treći entitet postaje pomalo metafora za veća plitička prava Hrvata. Već smo rekli, dva entiteta ne valjaju, bolja bi bila tri nego dva, no kako će se to napraviti to nitko ne govori? Međunarodna zajednica nije za to, dok gospodin Dodig forsira treći entitet da bi istodobno ponavljao da je Republika Srpska neupitna i nepromjenjiva. Može treći entitet – ali u Posavini, jer Posavina nije bila srpska, već pretežito hrvatska i bošnjačka. No, Dodigu, politički pragmatično, odgovara proglašenje trećeg entiteta tako da bi njegov entitet sigurno opstao. A, što bi to značilo, možda novi sukob Hrvata i Bošnjaka u Federaciji koji imaju 51 posto teritorija, a Republika Srpska ima 49 posto? Ni ja ni Crkva, ni ‘Napredak’, ne bavimo se politikom, ali s druge strane, sve je politika i lažna je isprika kazati da nas ona zanima. Već je i Kutilierov plan, HrvatskI koordniacioni odbo iz Saraejva i Sabor Hrvata u saraejvu 1994. godine, predlagao deset provincija ili županija: tri bošnjačke, tri srpske, tri hrvatske i Sarajevo kao distrikt. To je kombinacija koja bi najvećim dijelom zadovoljila kriterije ravnopravnosti – zemljopisne, ekonomske, nacionalne i političke, a BiH mora biti kombinirano demokratska zemlja jer ćemo u protivnom imati situaciju jedan čovjek - jedan glas, što bi Bošnjacima donijelo prednost jer su najbrojniji.

Piše se da broj Hrvata u BiH stalno pada, no s druge strane iseljevaju i Bošnjaci i Srbi u potrazi za boljim životom?

- I to se politizira. Ne treba kukati nad onima koji odlaze, već pomoći onima koji ostaju. Naša politika stalno ponavlja da mi u BiH nemamo prava, a to je točno samo za poltička prava it tza to treba pitati političare zašto e tako i šta su učinili da se to popravi. Kao što sam umnoigm stvarima netipičan tako ću i ovdje katazit da mi imamo i viška prava. Ja sam predsjednik hrvatskog nacionalnog društva i nitko mi ništa ne smeta. Tko brani danas išta vjersko? Nitko ništa. Nego se sve politizira: netko nije dobio dozvolu za crkvu zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, i odmah je ugrožen. Zato se često uzima slučaj izgradnje crkve u Sarajevu, na Grbavici, a što traje 1972. godine se to riješava i trebalo jese riješti. Naravno, za to treba i politička volja jer politika donosi odluke, ali s druge strane treba riješiti i imovinsko pravna pitanja. A to se generalizira i kaže se kako Hrvati (a ne katolici!) nemaju pnikkva prava u Sarajevu. A koliko je to jednostrano može pokazati slučja naša nadbiskupijske kuće u Zagrebu gdje se pravne zavrzlame ne riješavaju već petnaest godina, i tko je kriv za to? Muslimani ili srbi??

Zašto onda ljudi odlaze iz BiH?

- Zato što ih je politika uvjerila da oni tamo kao Hrvati, Srbi ili Bošnjaci nemaju prava. Najgora je posljedica ovakve negativne politike ta što Hrvati sele u Austriju, Australiju ili drugdje gdje onda nemaju nikakva politička prava, nego samo građanska, pa ne mogu ni glasati. Valjda je jedinstven primjer u Europi da hrvatska politika u BiH stalno smanjuje broj Hrvata tvrdeći da nas danas nema ni pola od predratnih 760.000.

Je li onda Hrvatima u BiH zaista tako teško?

- Reći ću Vam primjer: što se brojki tiče, Ujedinjeni narodi procjenjuju da u BiH živi oko 3. 900 000 stanovnika, od toga ima 510 000 Hrvata, dok američka CIA procjenjuje da ima 570 000 Hrvata i 590 000 katolika. Hajde, neka nas ima i sto tisuća, ali da vidimo što ćemo s tim narodom, ponudimo projekte, programe, o tome nitko ne govori, već se samo ističe kako je Hrvatima teško i sije se malodušnost. A nijedan pesimista nije ništa zančajnog napravio.

Koliko je Hrvata bilo prije rata?

- Politika stalno podvlači time da za Hrvate u BiH nema života i potencira se iseljavanje iz Sarajeva, i to znate zašto, jer tamo kao nema hrvatske vlasti, a što bi trebala bitinjihova dužnost i bariga. A nitkone govori da imamo hrvatsku vlast u Livnu odakle se od 1991. godine iselilo 12 tisuća Hrvata.

Trebaju li Hrvati koji žive u BiH imati biračko pravo u Hrvatskoj? Oni plaćaju porez u drugoj državi.

- Mislim da ne morajau imati biračko pravo, no za Hrvatsku je BiH najvažnija država i obratno. Od 1991. godine, Hrvatska je iz BiH ‘dobila’ 180 tisuća Hrvata. Hrvatska je u BiH 2008. g. prodala robe u vrijednosti milijardu i sto pedeset milijuna eura. Da nema nas Hrvata u BiH to nikad ne bilo tako. Kažu susjedna zemlja, pa i Mađarska je susjedan zemlja pa tamo ni za lijeka nema naše robe. A tek turizam? Koliko ljudi iz BiH dolazi na more u Hrvatsku, pa onda turisti iz Hrvatske koji idu za Međugorje i obrnuto...Ili da budem konkretan: u Vitezu oko petnaest tisuća Hrvata imaju više nepokretne imovine nego svih sto tisuća Hrvata u Austriji! Samo ‘FIS’ u Vitezu, ima 2500 zaposlenih! Nađite mi Hrvata u Austriji koji ima toliko zaposlenih? Ima možda restoran, ali iznajmljeni ili malu radnju. Vidite, Ili kad govorimo o kulturki :‘Napredak’ je više napravio nego sva društva koja nose hrvatski predznak u Europi, i sad netko govori da mi kao Hrvate u Bosni nemamo budućnosti? Ili treba otvoreno reći: u inozemstvu mi je bolja plaća, bolji stan, i zato ću seliti, ali nemoj to podvoditi pod „hrvatska prava“. Uostalom osim rata, devedeset i pet posto svjetskih migracija su samo ekonomske.

Hrvati jesu najmanji narod u BiH, ali među njima je najviše bogatih ljudi. Puno je uspješnih gospodarstvenika, biznismena. Mogu li Hrvati u BiH biti zamašnjakom tamošnjeg gospodarstva?

- Mi i sada daleko bolje živimo i od Srba, i od Bošnjaka, po svim parametrima. U Kreševu nema nijednog nezaposlenog! U Kiseljaku, gdje su Hrvati većina, ima jedanaest tisuća automobila, a jedne godine načelnik općine izdao je 500 građevinskih dozvola. Da je kokošinjac u pitanju, da ih je sto napraviti nije malo, a politika stalno ponavlja mi u BiH nemamo života. Nigdje Hrvati nisu značajniji nego u BiH. Sada u BiH imamo 96 osnovnih škola, preko 30 ssrednjih, sveučulište, 25 hrvatskih radio postaja, tri televizije, barem dvadeset novina.. preko 100 folklornih društava, ’Napredak’ izdaje četiri novine mjesečno, držimo dva radija, imamo 40 zborova, orkestara, folklornih skupina...

Što je s Hrvatima u Sarajevu?

- U Sarajevu danas živi dvadeset tisuća Hrvata, a 18882. bilo je 634 katolika. Gotovo nijedan hrvatski političar ne živi u Sarajevu, a to je glavni grad i bez njega se ne mogu braniti nikakvi nacionalni i politički interesi. Da se presele s obiteljima u galvni grad, uvjeren sam da bi hrvatska pozicja bila puno bolja. Mnogi političari i sad šire odbojnost prema Saraejvu. Ne treba centralizacija, ali ne može biti deset glavnih gradova. Što bi kardinal Puljić značio da živi u Busovači? Vrlo malo. Ne bi Nparedak ni blizu toliko značio da ja živim u mom Novom Travniku a ne u Saraejvu. Nitrko vam ništa neće dati lako ako se ne borite.

Što biste poručili?

- Prvo i kao predsjednik Panevropske unije potičem što brži Ulazak BiH u NATO barem da budemo sigurni da više neće biti rata, Za Ulazak u Eurosplu uniju treba više vreman i više posla uraditi. Duboko sam uvajern da je za Hrvatsku važnije da Hrvati ostanu u BiH nego da se presele u Hrvatsku, ad ane govorimo o seljenju u druge zemlje. Molim sve ljude da stvaraju pozitvniju atmosferu prema posebno bh Hrvatima i nek podrže moralno i materijalno naš opstanak. Da kažem kao svećenik dodatnij razlog. mis mo zadnja dobro organizriana Crkva na istok sve do Filipina. Pokojni veliki papa Ivan Pavo II govorio je 263 puta o BiH što bi valjda barem katolicima trebalo nešto zančiti.