Mostar, 22.2.2010.

Na nedavno održanoj mostarskoj promociji knjige "Tebi", autorice Vesne Hlavaček, ovu vrijednu zbirku poezije predstavio je književnik i književni kritičar Zdravko Kodrić. Njegov pogled na ovu knjigu objavljujemo u cjelosti. 

Pisati o nečemu što nije stvarno, što nije ucijepljeno u stvarnost, čini poteškoće tomu nestvarnom a i onomu tko o tomu želi pro/zboriti, iskazati mišljenje. Iskazati stavak, možda parituturu, okrznuti krhotine toga slikokaza i toga tonaliteta. Ad absurdum!

Pjesništvo Hlavačekove po sebi je isklizujuće zbivanje, koje opetovano ponavlja ljubav, obnavlja ljubav, te obnavlja i ljubomoru – ta ljubav je nešto stvarno tjelesno – što je ucijepljeno u riječ koja je svagda na izmaku i istodobno na dohvatu ruke. Krug je svagda puni – pjesnikinja Vesna – božica proljeća, govori o krugu kruga! Kako inače nazvati drukčije „puni krug“ – zar opstoji geometrijski lik; koji nikada ne prelazi u tijelo, u stvarnosno, koji nije pun!? Krug je svagda pun, docrtan, dovršen: riječju i djelom, dapače, u protivnom nije krug! Krug je savršen! Kao savršenstvo, krug se zrcali u svojoj kružnici, kružoći, okruglini – poput savršena krika koji izbija iz kruga usana napravljenih u obliku kruga cjelova.

Za starodrevne Grke lopta i kugla su bila savršena tijela, geometrija apsolutna znanost o Apsolutnom, o bitku. Kod Parmenida i elejaca taj bitak je uhvaćen u statici, oprečno kod Heraklita – on je kotrljajući, svagda u dinamici, u tijeku.

„Ne diraj u moje krugove“, reče pjesnikinja Hlavaček i poče se igrati u nestalnom pijesku, u nestalnoj riječi – krugovima stihova koji su se zaigrali; zanoćili i zadanili, tj. razdanili u njezinoj krvi, ili bolje reći njezinom tjelesnom krvlju koja kola tijelom. Krv je kružni val bića, krugoval bića dok živi riječ i biće.

Ne ispisuje se pjesma kada se „kaže ljubav“, već se ljubav pojavljuje, iskazuje, obuhvaća biće koje gori pjesmom – dakle, ona je u (to u je mitsko) pjesmi. U pjesmi je i bol kao ontička dimenzija same ljubavi, u pjesmi su dobro i zlo kao etičke sastavnice bića iskazanoga stihom; u pjesmi je nada, zbilja, svijet, smrt – ono perceptivno, kognitivno; još – ne-svjesno svoga ontološkoga obrata.

Pjesma ne govori bez riječi, poglavito rimovana pjesma – u riječi može biti šutnja, bol, škrgut, bujica. Riječ je Logos, ono bitkujuće i obitavajuće – otjelotvoruje, a u čemu je bit stihova Vesne Hlavaček. Po tomu ona jest što to jest – pjesnikinja.

Poezija ne vodi nikamo – ona naprosto jest poezija ili to nije – upravo, nadrealizam to iskazuje automatizmom mašte, autodiktatom, obrušavajućim magičnim iluminacijama posuđenima od Rimbauda – otklona od uljepšavajućega i kloniranoga soneta poradi soneta.

Vesna se uhvatila u koštac iskazujući ono isklizujuće, ono rubno, snovito; onaj id, ego, superego – u sonetima koji nisu matoševski modernistički – jer bi sada bili odveć tradicijski i u ovom dobu i iz ovoga povijesno-prostornoga rakursa – bili bi demode. Naprotiv, semantičko-sonetno je označavajuće onoga bitnoga u ovom pjesništvu. Knjiga „Tebi“ ne donosi mnogo plodotvorno novoga u odnosu na knjigu „Puni krug“. Ljubav i sjeta, ljubav i sreća – sjećanje, traganje, izvlačenje, krajolik, sve je tu puno „stišane pjesme“ koja „bruji“, gdje se zbiva „pod zemljom i radosno ključaju ispod nevjeste nebesne, / ispod čedne, i zamamne, snovite Hercegovine…“ – zbivaju i zibaju se ovostrane Amorove lađe i strijele, mirišu ozonom, zrakom, mirišu „gusto“; one plove rijekama prostranom svjetlošću nutrine bića koje se nadaje, koje se podaje opojnosti nektara, toj crnini koja svijetli u „Svemoći Ljubavi“. Ispod slojeva riječi-slika, naslikana, gotovo je neprepoznatljiva pjesma dok ne skinemo naslage nataložene vremenom i prašinom, tek ispod te patine svjetlucaju slike kao zbiljski svjetlosni krugovi, objekti. Svjetluca pjesništvo čija je jedina granica i međa riječ pjesnikinje; ona je „konzervirala“ svoja sjećanja koja su stara desetljećima, te ih izvukla na površinu bez velikih arhaiziranih vremenskih distanci. Poetska perspektiva je omeđena oštrinom kontura slikokaza i riječi iz kojih nije posve vidljiva dubljina perspektive.

Ako ljudske stanice imaju 46 kromosoma i njihovo cijepanje nastaje „neobjašnjivo“ po djelovanju hipofize, nastaje zametak, pa „je sve jače ta sreća što me obasjava iznutra, sve je to ta ista / ljubav: drhtaj od tvog pogleda najavi, i u snu, sve je to ta ljubav prečista, / što blista u mom mraku, sve je to bjelina najsjajnijeg dana“ (Oprosti mi). Mrak i bjelina, odsuće samoga prisuća, odsuće bjeline iskazano mrakom, odsutnost svega iz života a to isto je omniprezentno u pjesmi – bitak kojega nema u samom pojavku, javlja se u pjesmi kao bitak – kao sama pjesma. Tako i jajna stanica obavi nevjerojatan preobražaj (nakon tridesetak sati) u susretu s muškim sjemenom začinje novo biće. Koji dar Božji. Kakova poezija svemira! A o susretu s iskonom pjesnikinja piše:

… dok konačno jednom ne proleti

ovozemaljsko vrijeme, dok se ne probudimo u tmini

Obasjanoj svjetlošću zvijezda, s kojih smo davno sišli

na tužne zemaljske staze, odbolovali bol svemira

žal za toplom utrobom iz koje je briznuo na krilima nemira

pračestica, iz kojih se iznjedrismo i mi.

(Susret)

Sve transcendentno je nekako isklijalo, ili je iz materijalnoga prapočela… a Logos ostaje grčki sinopsis koji postaje Novozavjetni sinopsis i apokaliptus. Nebo nije figura, ocrtje Boga, to su zbiljske zvijezde koje promatračko oko vidi sa zrncem tuge, jer smo s njih sašli „u dolinu suza i plača“ (sv. Augustin).

Zagonetan je upit „kako odbaciti ljušture slova, može li se svjetlošću općiti?“ Pjesnikinja je prekoracila Šimićev upit i prijepor o odbacivanju tijela kao nečega omraženoga, kao nečega što nam je uteg – pjesnikinji Hlavaček su utezi i „ljušture slova“ – samo svjetlost je dostatna za razumijevanje, za komunikaciju i za recepciju! Ali kako svjetlošću općiti u sveopćem mraku, s ovu stranu slova i znakova?

Kao cjelovite pjesme s odmaklim bajkovitim vremenom istaknuo bih „Tebi, usnuli“ i „Otac“; dosta je stihova kojima plete svoj poetski vijenac Vesna, koja, očito zrela pjesnikinja je dotaknula dan i vrijeme objelodanjivanja, taj svečani dan kada je pretegnulo Vesnino Da, ono, izlazeće naizust, što se ne da zaustaviti, ali niti doreći. U ove dvije knjige koje konvergiraju temama, dosta je pjesama u suglasju, očito je dubljem čitanju jasno da su ove knjige, ili veći dio njihovih pjesama nastajale istodobno, i u duljemu vremenskom razdoblju.

Knjiga „Tebi“ (2009.) ima slijedeće cikluse: „Kako se uči ljubav“, „Bolna bliskost“, „Sve rijeke nestaju u moru“ i „Pokreti“. Vječne teme ljubavi, odlazaka, nestanaka, vremenitih prolazaka – okupiraju mnoge pjesnike, a u vode tih tema smjelo je zakoracila i iskoracila Vesna Hlavaček. Očevidno ona ima što reći slušaču i čitatelju: bogat leksik, semantička višeslojnost, rosnost riječi, ženska duša koja ispisuje ženski sit(n)opsis. Sito prosijava ono najljepše a ono rogobatno odbacuje – to čini i Vesnino sito. Očekivati je da će Vesna pisati nove pjesme s novim eteričnijim stihovima.

Intervencijom u tkivo riječi, u tkivo pjesme, u čimbenično-snovita stanja, aliteracijom, na koncu stihova opkoračajem - pjesme dobivaju nova leksemska značenja, tako bi naslov „Tebi“ – mogao imati i antičko značenjsko-sfingoidno uzmicanje u metonimiju - „Têbi“.

Svijet nije pred/metnutost pjesme, premda pjesnikinja mjeri ljudske i nebeske potrese, prošlosno oniričko iznosi na zagonetan način u vremenskom tjesnacu sadanjosti – zaigrana zavičajnošću, počinje teći poput opisanih rijeka k moru, k ušću; ali ne i k smiraju.

Ona nam ne daje sustav kojim bi se trebalo zaputiti, ne daje nam ozdravljujuću riječ, u toj se poetici naslućuje neizravno iliti pak skriveno – slika, nagovještaj nečega tjesnoga, zbiljskoga što djelotvorno izbjegava našemu gonetanju; neuhvatljivo je tumačenju. Stoga, ovi stihovi nisu iskaz, nisu logičko vrenje, nisu ni misaoni stupovi, oni su tek krhotine, ranjene slike ranjene zbilje; duše, oni su rasanjeni snovi otovreni kao cvat (latica u cvatu) – oni su zagledani u samoga čovjeka, te njegovo bogoljublje i čovjekoljublje.