Sarajevo, 9.2.2010.

Prof. dr. Franjo Topić nedavno je na jednom skupu u Sarajevu koji je održan povodom obolježavanja masakra na Markalama imao i svoje izlaganje koje donosimo u cjelosti. 

Dame i gospodo,

Zahvaljujem predsjedavajućem Skupštine Kantona za poziv da danas s vama podijelim nekoliko misli u ovoj tužnoj, ali važnoj prigodi koja treba biti dostojanstvena i sa svim što će nakon ovoga slijediti.

Dame i gospodo, svako sjećanje na ljude i događaje jest i svojevrsno oživljavanje ljudi i događaja. Naravno da to oživljavanje i ponavljanje ne može ne pobuditi emocije od kojih čovjek više živi nego od razuma. Samo doživljena istina jest puna istina i od nje se i za nju se živi, a ne živi se za neku indiferentnu i hladnu istinu. A ima li išta doživljenije nego što je umiranje, gledanje bola i patnje ranjenih, slušanje plača preživjele rodbine. Valjda nema čovjeka koji je bio u Sarajevu toga 5. veljače 1994. a da se ne sjeća onih strašnih prizora na Markalama, a pogotovo ako je sam ranjen ili imao među poginulima i ranjenima rodbinu. I neki moji suradnici su bili na pijaci, ali su preživjeli, a mogao je svatko od nas biti na pijaci ili barem prolaziti pored nje i tako biti pogođen ili ubijen. Ne mogu propustiti i ne spomenuti jedan opće važan događaj, povezan s ovim današnjim. To je bilo uoči održavanja Sabora Hrvata (6.2.) i zamalo nije došlo do njegove odgode, a to bi bila velika šteta. (Podsjećam da je, kad je bio pravi podvig doći u opkoljeno Sarajevo, došlo iz više zemalja – čak i iz SAD- s brojnim poteškoćama oko 150 zastupnika. A zaključci i stavovi Sabora pomogli su, po priznaju američke vlade, zaustavljanju sukoba Armije i HVO i potpisivanju washingtonskog sporazuma).

Čemu služe ovi spomeni i obilježavanja ovih događaja? Već smo dijelom odgovorili da je to posebno obnavljanje tih događaja i svojevrsno oživljavanje stradalih ljudi. Daljni razlog za ovakve spomene jest iskazivanje zahvalnosti pokojnima, jer tko ne poštuje mrtve ne poštuje ni žive. I nije manje važan razlog da to bude pouka jer tko ne uči iz povijesti, stara je mudrost, osuđen je da je ponavlja.Za vjernike je dodatni razlog budući je lijepo i Bogu ugodno moliti za mrtve.

Postoje generalno dva načina odnosa prema ovakvim stradanjima. Jedan je djelomični ili potpuni zaborav, a drugi je zloupotreba ovakvih stradanja. Kao i uvijek nije lako naći sredinu. Nema se pravo na zaborav i nesjećanje jer čovjek je bitno čovjek pamćenja, inače bez toga ne bi bila moguća osobna povijest, ne bi bilo moguće učenje, znanost, ne bi bio moguć ljudski život: zanati, stanovi, zakoni, odgoj ljudi, škole, tvornice. A za ovaj naš događaj i sve slične događaje to znači: ako bi se izbrisale iz sjećanja žrtve, da parafraziram Elie Wiesela, onda bi svaka žrtva bila još jedanput ubijena. A tko bi to smio učiniti? To bi bio novi zločin. Dodatni razlog za nas je ovdje smrt i žrtva ovih i svih ubijenih za obranu ovog grada i svih drugih gradova jest temelj na kojem mi danas stojimo i od kojeg živimo. Ne zaboravimo, za nas koji nismo bili u rovovima i koji smo na drugi način pridonosili obrani, svaki vojnik je bio umjesto nas u rovu. Također je važno napomenuti da se ljudska patnja, a i ovaj naš zadnji rat priredio je iznimnu i nesagledivu patnju, ne smije obescjenjivati. Nigdje čovjek nije više čovjek nego u patnji.

Druga opasnost kod ovih sjećanja jest da pamćenje ne postane zlopamćenje, jer zlopamćenje stvara pretpostavke za osvetu, mržnju i za nove ratove. Ne treba žrtvama manipulirati, jer je to samo po sebi veliko i bremenito. Ovaj spomen i svi drugi jest poziv onima koji su činili zločine i njihovim inspiratorima i pomagačima na čišćenje pamćenja. Ne može se prihvatiti maksima: što je bilo, bilo je i tko nas zavadi! Dok se svatko osobno i kolektivno ne suoči sa svojim nedjelima ne može ići naprijed lako i uspješno barem na duge staze. Stoga je bitno da se tog balasta oslobađamo, a prva je pretpostavka da to priznamo.

Dragi prijatelji, ne može se u ovoj prigodi, prema mom mišljenju, izbjeći još jedna tema, a to je pitanje odgovornosti koje je puno više nego samo pravno i sudsko pitanje. Na bit osobe spada sloboda a druga strana ove medalje je odgovornost.

Ovdje dolazimo do teških pitanja: kakav je naš odnos prema našim precima i njihov prema nama, kakav je naš odnos prema prošlosti, koliko je čovjek suodgovoran za druge, tko može i treba opraštati itd. Treba biti vrlo oprezan kad se govori o krivici i odgovornosti, a posebice kad se govori o kolektivnoj odgovornosti. Općenito govoreći nema kolektivne odgovornosti, no ona dijelom ipak postoji. Čovjek je u isto vrijeme i osoba, ali i društveno biće, biće zajednice. Čovjek je zacijelo prvenstveno osoba i individuum te najprije snosi osobnu odgovornost. No postoji i svojevrsna kolektivna odgovornost. Biblija to slikovito kaže: Oci jedoše kiselo grožđe a sinovima zubi trnu. Prošlost kako kolektivna tako i osobna živi u nama, naravno na jedan poseban i višeznačan način. I ono što nije dobro naprosto je dio naše zajedničke povijesti. Narod se može donekle usporediti i s osobom.

Postoji u antropologiji pojam “korporativne osobe”, a to znači da netko zastupa jednu grupu, zajednicu, narod. To su osobe izabrane od naroda ili drugog nadležnog tijela: predsjednici država, narodni zastupnici ili drugi predvodnici. Jedan autor to opisuje na slijedeći način: Pojedinac predstavlja zajednicu i uključuje je u sebi. Tako pravi personalizam stoji između prenaglašenog individualizma i skrajnjeg kolektivizma. On u pojedincu uvijek gleda cjelinu, a cjelinu nikada bez pojedinca. Zajednica i pojedinac nisu dakle suprotnosti; pojedinac zastupa grupu, u njemu se usredotočuje život zajednice i može govoriti u ime grupe. Predak može govoriti za svoje potomke, otac obitelji za svoje ukućane, kralj za svoj narod, legitimni predstavnik zastupa zajednicu.... (usp. M. Zovkić, Crkva kao narod Božji, Zagreb 1976, 60.).

Pogledajmo na primjeru njemačkog naroda: samo dio je bio nacistički, ali svi Njemci i danas ispaštaju posljedice nacističkih zločina. Treba još nešto kazati da je dobar dio Njemaca glasao za Hitlera, a nije beznačajno podsjetiti i na one koji su abstinirali od glasanja, jer su i oni na indirektan način pomogli Hitleru da dođe na vlast, te sve ovo ima i kolektivne posljedice.

Bivši logoraš književnik i nobelovac Židov Elie Wiesel je o ovoj beskrajno delikatnoj temi rekao (2000. g.) da nije legitimno olako dispenzirati od odgovornosti njemački narod od nacista i njihovih zlodjela, jer je to sve ipak bilo “njemačko”. Ali je i nadodao: Ovo moram da vam kažem: samo krivci su krivi. Djeca onih koji su ubijali nisu ubojice, samo su njihova djeca”. (Oslobođenje, 28. siječnja 2000.).

Slično vrijedi i kod nas: ne mogu se potpuno dispenzirati od odgovornosti, npr. za Miloševićeva djela ili bilo koga drugoga, svi oni koji su glasali za njega i neke druge, pa ni oni koji nisu izišli na izbore.

No uz ovo pitanje odgovornosti i krivice valja barem spomenuti i opraštanje. Nije lako opraštati i čovjeku izgleda prirodnija osveta i mržnja nego opraštanje. Opraštanje ne znači nesjećanje i zaborav, opraštanje je stvaralački čin i važniji je onome koji oprašta nego onome kome se oprašta. Često se opraštanje smatra slabošću. Ali s mržnjom se ne može ostati normalan, mržnja razara jezgru čovjekove duše. Opraštanje ne znači da ne razlikujemo ubojicu i žrtvu, dobro i zlo. Nitko nema pravo reći da je zlo dobro, da su žrtva i ubojica isto, jer to nisu samo antropološke, sociološke i pravne razlike nego i božanske za onoga koji vjeruje u Boga. A da podsjetimo, što je često pitano pogotovo u ratu, je li ovo bio vjerski rat, a za što su i neki vjerski predstavnici davali povoda, treba jasno reći: u svim, barem velikim religijama, Bog je stvoritelj i gospodar života i prema tome tko god ugrožava i uništava život čini nešto protubožansko. Jasnije kazano: Ne može se ubijati u ime Boga, niti u ime vjere, jer onda čovjek proglašava sebe Bogom, a to je najveće zlo i grijeh. U tom smislu istinito zbori o obimu i dubini značenja ubojstva i ona kur'anska: Tko ubije jednog čovjeka ubio je cijelo čovječanstvo.

Prije kraja, a mislim da je prikladna prilika i aktualan moment, želio bih iznijeti jedan prijedlog. Predlažem da kod slijedećeg popisa stanovništva (bez obzira kad će biti) unesemo i kategoriju stradalih u II. svjetskom ratu, jer se s tim žrtvama manipulira evo već 65 godina, što je novo zlodjelo. Nije velika mudrost da ćemo dobit dobrano precizne podatke, jer i mi svi ovdje okupljeni znamo tko je od naših poginuo, gdje, kada pa i od koga. Ovo treba učiniti zbog svih mrtvih i zbog nas živih i zbog budućih pokoljenja i našeg mira, unutarnjeg i vanjskog. Isus je rekao: Istina će vas osloboditi. Neka nas oslobodi pa makar nekada bila neugodna po nas i po vlastiti narod.

Dragi prijatelji, neka ova sjećanja i obilježavanja stradanja naših milih i dragih i svih sugrađana budu prigoda da više poštujemo sve pokojne, neka budu poticaj da smognemo snage za opraštanje ali i poticaj da više radimo za pravdu u društvu, za dobar odgoj nas i drugih da se ovo ne bi više ponavljalo.

Pokojnima želimo vječni pokoj s onu stranu Modre rijeke! Hvala.